Herbart, Benner i Hellinger o granici između podrške i preuzimanja

Ponekad pomoć počne iz iskrene brige. Učenik je uznemiren, roditelj traži odgovor, kolegica više ne zna kako dalje. Želimo olakšati. Želimo pronaći rješenje. Želimo da bude bolje.

Ali što se događa kada počnemo osjećati da je rješenje sada na nama? Kada više ne stojimo uz osobu, nego umjesto nje nosimo njezin problem, odluku i posljedice?

Tu se otvara jedno važno pitanje pedagoškog savjetovanja: kako pomoći, a ne preuzeti ono što pripada drugome?

Pomoć koja gleda prema budućnosti

Herbart razlikuje Regierung, nastavu i Zucht. Pojam Regierung odnosi se na usmjeravanje ponašanja i stvaranje uvjeta za djelovanje u sadašnjosti. Zucht je, u Herbartovu pedagoškom mišljenju, usmjeren prema budućnosti osobe, prema oblikovanju volje i karaktera (Herbart, 1835/1841).

Tu je razliku moguće povezati sa savjetovanjem, ali Zucht nije jednostavno isto što i suvremeno pedagoško savjetovanje. On nam, ipak, pomaže postaviti važno pitanje: vodi li pomoć samo tome da se trenutačna teškoća zaustavi ili pridonosi tome da osoba s vremenom razvija vlastitu prosudbu i mogućnost djelovanja?

U odgojno-obrazovnom radu ponekad moramo postaviti granicu, zaštititi učenika ili urediti situaciju. No ako se tu zaustavimo, nismo nužno pomogli osobi da razumije što se dogodilo i kako može dalje. Pedagoška pomoć ne odnosi se samo na ponašanje u ovom trenutku; ona uključuje i pitanje što osoba uči o sebi, drugima i vlastitoj odgovornosti.

Ne oblikovati osobu umjesto nje

Bennerova načela Bildsamkeit i poziva na samostalno djelovanje (Aufforderung zur Selbsttätigkeit) nude drugi oslonac za razmišljanje. Osoba se ne oblikuje samo onime što joj činimo. Ona sudjeluje u vlastitom razvoju: pita, odgovara, tumači svoje iskustvo i djeluje u svijetu (Benner, 2015).

Zato pomoć ne bi trebala unaprijed odrediti ishod umjesto osobe. Savjetnik može saslušati, razjasniti problem, ponuditi informacije i otvoriti nove mogućnosti. Može pomoći osobi da sagleda što joj je važno i koje posljedice pojedina odluka može imati. No odluka ne postaje njezina ako ju je netko drugi donio umjesto nje.

To ne znači da osobu treba ostaviti samu. Pomagač ostaje odgovoran za kvalitetu odnosa, granice svoje stručnosti i sigurnost postupka. U radu s djecom odgovornost odraslih za zaštitu ne nestaje zato što želimo poticati učenikovu samostalnost. Ipak, zaštita ne mora značiti da ćemo djetetu oduzeti glas i sudjelovanje. Možemo preuzeti odgovornost za uvjete i granice, a istodobno pitati dijete što misli, osjeća i može učiniti.

Čiju odgovornost nosim?

Hellingerova sistemska perspektiva usmjerava pozornost na pripadnost i obiteljske odnose. Potiče nas da se zapitamo može li osoba iz ljubavi ili lojalnosti nositi teret koji nije nastao njezinim djelovanjem. U svojim razmišljanjima o pomaganju Hellinger naglašava važnost poznavanja granica pomagača (Hellinger, 2013, str. 63).

To pitanje može biti korisno i u pedagoškom razgovoru:

što pripada učeniku, što roditelju ili instituciji, a za što sam odgovorna ja kao pedagoginja, učiteljica ili odgojiteljica?

Hellingerovu perspektivu pritom je važno koristiti oprezno. Sistemsko tumačenje ne može samo po sebi dokazati uzrok nečije teškoće niti propisati što osoba treba učiniti. Može otvoriti pitanje o odnosima i odgovornosti, ali ne smije zamijeniti iskustvo osobe, njezin pristanak ni stručnu procjenu. U ovom je dijalogu Hellinger poticaj za promišljanje granica, a ne unaprijed zadani ključ za tumačenje tuđeg života.

Kada savjetovanje počne pucati

Savjetovanje može zapeti kada osoba osjeti da je ne čujemo, nego njezino iskustvo odmah uklapamo u svoje objašnjenje. Može zapeti i kada savjetnik toliko želi pomoći da počne nuditi gotova rješenja, požuruje odluku ili preuzima brigu za ishod koji ne može kontrolirati.

Ponekad su očekivanja različita: osoba želi brz odgovor, stručnjak želi otvoriti složenije pitanje, a ustanova očekuje da se problem riješi u jednom razgovoru. Ako se ne razjasni što osoba želi, što savjetovanje može pružiti i gdje su njegove granice, odnos može postati formalni susret bez stvarnog sudjelovanja.

Ne znači uvijek da je osoba „otporna“ ili da savjetovanje nije uspjelo. Zastoj može pokazati da je potrebno ponovno dogovoriti cilj, promijeniti pristup, uključiti druge stručnjake ili priznati da problem traži drukčiju vrstu podrške. Ponekad je upravo prepoznavanje granice najodgovorniji dio pomoći.

Pedagoško savjetovanje ne može ukloniti svu neizvjesnost iz tuđeg života. Može, međutim, pomoći osobi da jasnije vidi svoju situaciju, razmotri mogućnosti i pronađe sljedeći korak koji može prepoznati kao vlastiti.

Možda zato najvažnije pitanje nije samo „Kako da pomognem?“, nego i:

„Kako mogu ostati uz tebe, a da ne preuzmem tvoj život umjesto tebe?“