Ove školske godine ne moram nositi sve

Početak školske godine uvijek ima nešto od novoga početka: novi rasporedi, novi učenici, novi roditelji, novi planovi, novi obrasci koje treba ispuniti. Zapravo ostaju stari problemi koji se vraćaju u nešto drukčijem obliku.

Hodnici ponovno dobivaju zvuk. Zbornice svoj ritam. U učionicama se premještaju stolice, ispisuju imena, otvaraju dnevnici. Negdje između prvog zvona i prvih roditeljskih sastanaka ponovno počinje ona velika, gotovo nevidljiva mreža odnosa koju nazivamo školom. A s njom se vraćaju i očekivanja.

Od nastavnika se očekuje da poučava, motivira, razumije, prepozna teškoću, individualizira, diferencira, evaluira, dokumentira, komunicira s roditeljima, surađuje sa stručnim službama, prati emocionalno stanje učenika, rješava sukobe, potiče izvrsnost, prepoznaje rizike i pritom ostane smiren, dostupan, profesionalan i motiviran.

I možda je upravo početak školske godine pravo vrijeme da postavimo pitanje koje se rijetko nalazi u godišnjem planu i programu:

Što od svega toga doista pripada nastavniku?

Odgovornost nije isto što i nošenje svega

U pedagogiji postoji jedna važna razlika koju smo, čini se, pomalo zaboravili: biti odgovoran za svoj pedagoški odnos prema učeniku nije isto što i biti odgovoran za sve što se s učenikom događa.

Johann Friedrich Herbart (19 st.) tu je razliku prepoznao prije više od dva stoljeća. Njegov pojam Zucht danas zvuči tvrdo i lako ga je povezati s disciplinom, stegom ili poslušnošću. Međutim, vratimo li se njegovu izvornom pedagoškom smislu, pronalazimo nešto drugo: usmjeravanje čovjeka prema tome da postupno sam preuzme odgovornost za vlastito djelovanje.

Učitelj, dakle, ne treba nositi učenikovu moralnu odgovornost. Treba ga prema njoj voditi. Takva razlika može izgledati mala, ali za svakodnevni život nastavnika ona je velika.

U pedagogiji postoji jedna važna razlika koju smo, čini se, pomalo zaboravili: biti odgovoran za svoj pedagoški odnos prema učeniku nije isto što i biti odgovoran za sve što se s učenikom događa.

Zato što postoji trenutak u kojem pomoć prestaje biti pomoć ako drugome ne dopušta da preuzme ono što pripada njemu. Postoji trenutak u kojem briga postaje preuzimanje. Postoji trenutak u kojem odgovornost postaje teret. A nastavnik koji dugo nosi ono što mu ne pripada počinje se iscrpljivati.

Škola ne može nadomjestiti sve što nedostaje

Suvremena škola dobila je velik broj novih zadaća. Neke su potrebne i opravdane. Društvo se mijenja, mijenjaju se djeca, obitelji, tehnologija i način na koji živimo. Problem nastaje kada škola postane mjesto na koje se odlaže gotovo svaki društveni problem.

Ako nešto ne funkcionira u obitelji – očekuje se reakcija škole.
Ako dijete nema razvijene radne navike – škola treba pronaći način.
Ako postoji problem s ponašanjem – nastavnik treba motivirati.
Ako učenik ne vidi smisao u učenju – nastavnik ga treba zainteresirati.
Ako roditelj ne može postaviti granicu – škola je treba uspostaviti.
Ako je dijete emocionalno preopterećeno – nastavnik treba razumjeti.
Ako sustav ne funkcionira – pojedinac treba biti još otporniji.

I tu se događa neobičan obrat. Umjesto da pitamo je li količina očekivanja postala neodrživa, počinjemo pitati zašto nastavnik nije dovoljno otporan.

Možda nam ne treba još više otpornosti

Naravno da je važno znati brinuti o sebi. Važni su odmor, kvalitetni odnosi, kretanje, vrijeme bez posla i sposobnost postavljanja granica. Ali postoji nešto problematično u ideji da ćemo strukturne probleme obrazovanja riješiti tako što ćemo nastavnike naučiti još bolje podnositi njih.

Ako je čovjek stalno iscrpljen, pitanje ne mora uvijek biti:
Kako da postane otporniji?

Ponekad bi pitanje trebalo glasiti:
Što je u njegovu radnom okruženju postavljeno tako da ga neprestano iscrpljuje?

To je sasvim drukčije pitanje. Prvo traži promjenu čovjeka. Drugo dopušta mogućnost da se mora mijenjati sustav.

Škola treba i vrijeme koje se ne može izmjeriti

Hartmut Rosa (2019) govori o rezonanciji – onom trenutku u kojem između čovjeka i svijeta nastaje odnos u kojem jedno drugo na neki način „dodiruju“ i mijenjaju. To je možda jedan od najljepših načina da razmišljamo o obrazovanju. Jer svi koji su dovoljno dugo radili u učionici znaju da najvažniji trenuci nastave često nisu oni koje smo najpreciznije isplanirali. Ponekad učenik postavi pitanje zbog kojeg cijeli sat ode u drugom smjeru. Ponekad se razred odjednom zainteresira za nešto što je u pripremi zauzimalo samo nekoliko minuta i od toga nastane rasprava, ponekad tišina, ponekad dosada. A iz te dosade možda nastane ideja koju nitko nije predvidio.

Takvim se trenucima ne može potpuno upravljati. Ne možemo ih staviti u tablicu i garantirati da će nastati u utorak, treći sat. Možemo im samo stvoriti prostor. A upravo taj prostor suvremena škola sve teže podnosi.

Sve treba planirati, operacionalizirati, dokumentirati, vrednovati i dokazati. Paradoksalno, što sustav postaje preciznije organiziran, to manje prostora može ostati za ono zbog čega obrazovanje uopće postaje iskustvo za susret, za znatiželju, za oduševljenje, ua pitanje na koje ni nastavnik odmah nema odgovor.

Ne morate biti savršena nastavnikova persona

Carl Gustav Jung društvenu je ulogu koju pokazujemo svijetu nazivao personom. Svatko je treba. I nastavnik treba svoju profesionalnu personu. Ona mu omogućuje da uđe u učionicu i ostane nastavnik čak i onda kada privatno nije imao dobar dan.

Problem nastaje kada povjerujemo da smo samo ta uloga. Kada nastavnik misli kako uvijek mora znati, uvijek biti smiren, razumjeti, imati rješenje, biti dostupan, pronaći način. Tada profesionalna uloga više ne štiti čovjeka koji je nosi, nego ga počinje trošiti.

Možda je zato jedna od važnijih profesionalnih kompetencija nastavnika sposobnost da kaže:
Ovo mogu učiniti.

Ali jednako tako:
Ovo nije moja odgovornost.

To nije ravnodušnost, to je granica.

Vratiti odgovornost na pravo mjesto

Bert Hellinger u svojem sistemskom pristupu često je upozoravao na važnost mjesta i poretka unutar sustava. Bez obzira na to prihvaćamo li sve postavke njegova pristupa, jedno je pitanje za školu osobito zanimljivo: što se događa kada netko u sustavu počne nositi ono što pripada drugome?

Učitelj nije roditelj svojega učenika, nije njegov terapeut, nije socijalna služba, nije obrazovna politika, nije ravnatelj i nije cijeli sustav – on je samo učitelj.

A upravo u toj naizgled jednostavnoj rečenici možda se nalazi jedan od najvažnijih izvora profesionalne snage. Granica ne znači: nije me briga. Granica znači: znam gdje mogu djelovati, a gdje moje djelovanje mora završiti da bi drugi mogao preuzeti svoje mjesto i svoju odgovornost.

Što onda ponijeti u novu školsku godinu?

Možda ne još jedan planer, niti još jednu metodu produktivnosti, niti obećanje da ćemo ove godine sve stići.

Možda nešto mnogo jednostavnije. Svijest kako dobar nastavnik nije onaj koji nosi sve. Dobar nastavnik zna što treba nositi. Zna kada treba stati uz učenika, kada ga treba usmjeriti, kada postaviti granicu, kada pričekati – i kada se povući.

Cilj obrazovanja nije stvoriti učenika koji će zauvijek trebati nastavnika. Cilj je upravo suprotan.

A možda bi početak ove školske godine mogao biti prilika da isto pravo koje priznajemo učeniku priznamo i sebi: pravo da učimo, pogriješimo, zastanemo, ne znamo sve i ne možemo sve.

Školi ne trebaju savršeni nastavnici. Trebaju joj nastavnici koji još uvijek mogu osjetiti zašto su jednom poželjeli ući u učionicu.

Ako obrazovanje treba ponovno postati živ odnos, možda sve počinje upravo tu – u trenutku kada učitelj i učenik prestanu biti samo izvršitelji svojih uloga i ponovno postanu ljudi koji se mogu susresti oko nečega što ih zanima, pokreće i mijenja.

Obrazovanje nije samo ono što možemo izmjeriti nakon sata. Herbart bi rekao kako je najvažnije upravo ono što nakon njega ostane živjeti.